Moj internet dnevnik
Sonja Kovač - Službeni blog
Video
Video2
Linkovi
Kontakt
INFO&BOOKING

Lara Stolnik
contact@balkanbounce.com
GSM: +385 91 1967 000
Blog
četvrtak, siječanj 21, 2010
Evo i mene nakon malog odmora, nemojte misliti da sam zaboravila na vas, samo sam imala fazu učenja i studiranja, a s time vas nisam htjela zamarati...
Predamnom su nove obaveze, snimanje za Najbolje godine već je počelo, a aktualna je još jedna zanimljiva vijest!
Naime osnovan je prvi ženski poker tim u regiji - Pokerica Ladies Team! Osnivačice su Željka P., Hana Š. i moja malenkost!



No krenimo od početka..

Texas Hold'em je varijacija pokera koja je u posljednjih nekoliko godina potpuno zavladala svijetom, pa je tako ta euforija stigla i u Hrvatsku. No to nije nova igra, da ne biste mislili kako je nastala kad i prijenosi igara na televiziji - ali te emisije su sigurno imale veliku ulogu u popularizaciji pokera. Ukratko, igrači dobiju svoje dvije karte te pet zajedničkih (najprije 3 - flop; pa zatim jednu -turn, i još jednu na kraju - river). Flop, turn i river zajednički se zovu streetovi,  prije svakog te nakon rivera slijedi krug ulaganja - betanje... Ma sigurno to sve već znate - zvuči jednostavno, ali i nije baš tako, mogu vam reći. Naišla sam na jednu izreku koja najbolje opisuje koliko zapravo vremena treba za poker - 'It takes seconds to learn and a lifetime to master!', i stvarno je tako...

No da se vratim malo na naš ženski team, na koji sam jako jako ponosna :)

Sve tri igramo poker oko godinu i pol, a svaka od nas zavoljela je poker kroz nekakve kućne igre, pa malo kroz internet, pa malo preko tv emisija... Uglavnom smo igrale s društvom, no nekako nas je počelo zanimati i malo više od toga, pa smo tako počele dolaziti i na turnire u casino. Moram se malo i pohvaliti - kad sam igrala svoj prvi veći turnir, na kojem je bilo oko 80 ljudi, bila sam jedina cura i završila sam četvrta, jeee! :)

Čula sam ja da dolaze još neke cure na igru, a isto tako su i one čule da ja igram, samo nikako da se sretnemo - toliko je malo žena igračica kod nas, ali smo se svejedno uspijevale mimoilaziti :) Tako je bilo sve do ove zime, kad smo se konačno srele u Cezaru (casino hotela Westin, gdje igramo) i načele temu kako to da je nas cura tako malo na turnirima, a imamo super rezultate i šteta bi bilo da to prođe nezapaženo. Hana je taman osvojila i novogodišnji Main Event u Cezaru, i to je definitivno bio znak da se moramo nekako trgnuti. Nije prošlo niti dva dana - i Pokerica Ladies Team službeno je osnovan uz, dakako, veliku pomoć i podršku dečki s Pokerice...




Odlučile smo da ćemo ohrabriti sve one cure koje se skrivaju po fejsu, i sve one koje dečkima vire iza ramena dok igraju da i one dođu i igraju s nama - u ovo kratko vrijeme doznale smo da takvih ima jaaako puno, samo ih je valjda iz nekog razloga strah odvažiti se na malo ozbiljniju igru. Poker je stvarno divan i uzbudljiv sport, a otkrit ću vam malu tajnu - mi žene, čini mi se, po prirodi imamo jednu karakteristiku koji puno muških igrača nema, a koja je jako bitna u pokeru - puno smo strpljivije!

Ono što me posebno veseli su i Ladies Nights - turniri isključivo za cure koje ćemo već za tjedan dana početi redovito organizirati u Cezaru, pa ako ste u blizini - navratite da vam pokažem kako se blefa - valjda ja to kao glumica znam :)
No da vam ne otkrivam sad baš sve tajne - pokrenule smo i grupu na fejsbuku (zove se, kao i naš tim - Pokerica Ladies Team), a dobile smo i svoj kutak na Pokerica forumu! Tamo se nas tri, zajedno s muškim Teamom Pokerica i svim članovima foruma družimo i nastojimo pomoći onima koji su se tek počeli baviti pokerom ili se već dugo s njim bave - savjetujemo jedni druge, razgovaramo, zabavljamo se... Ma joj, najbolje da sami provjerite! :)



Dakle cure, ali i dečki požurite na pokerica.net  i pogledajte naše biografije, uživajte u novostima iz poker svijeta i naravno zaigrajte igru.
Dodite i na naš forum,pokericaforum.net i pridružite se razgovoru i raspravama o ovoj igri. Sve što vas zanima a još ne znate, saznat ćete tamo.
Za vas cure imamo posebni kutak, babinjak na kojem ćemo vas na najljepši način uvesti u svijet Texas Hold'ema. Prijavite se za prvi live ladies turnir u Hrvatskoj i zaigrajte s nama!

Šaljem vam svima pusu..
sonjakovac @ 00:39 |Komentiraj | Komentari: 58 | Prikaži komentare
petak, srpanj 3, 2009
Najdraži moji, evo i mene napokon. Nije me dugo bilo, ta Farma je predugo tajala, odnosno, ja sam ostala tamo puno više nego sam očekivala. Da samo znate koliko su još trajele sve te silne obaveze nakon tog showa. Kad je napokon cijela ta ludnica završila, odlučila sam otići na jedan lijepi odmor. Mislim da sam zaslužila nakon tri mjeseca te mentalne torture otići nekamo gdje me nitko ne poznaje i odmoriti se daleko od svih.
 
Ovog puta odabir je pao na neku sunčanu destinaciju koja nije predaleka avionom, a da se sve da brzo iskemijati. A gdje ćes boljeg mjesta za tako nešto od - Tunisa.
Moje prijateljice i mama su već bile tamo pa su mi dale dobre preporuke, kamo treba ići, kamo ne, čega se držati, a što izbjegavati. Oni su svi uglavnom bili u sjevernom dijelu Tunisa, ali ja sam htjela isprobati nešto drugo i otići na jedan otok - Djerbu koji je više dolje južnije i odvojen. Pronašla sam si prelijepi hotel koji je proglašen najboljim hotelom i resortom u cijeloj sjevernoj Africi, sredila si avionske karte preko jedne agencije i uzela svog dragog pod ruku, jer ovakvo putovanje nije potpuno ako ga ne možeš podijeliti s voljenom osobom.

Naravno da sam se nadala da će sve biti lijepo i vidjela sam slike hotela na internetu, ali ipak, mom oduševljenju nije bilo kraja kada sam došla tamo i  sve to ugledala svojim očima. Woow koji resort, kakva arhitektura hotela, sve savršeno do zadnjeg detalja. Ogromno zdanje s jako, jako puno zelenih površina i palmi okolo, s bazenima, sportskim terenima, barovima, restoranima, privatnom prečistom plazom... Ma sve sto ti srce poželi imaš na jednom mjestu. Naravno, upozoravali su me kad izađem iz hotela, da to više neće biti baš tako lijepo za vidjeti, da je zemlja jako siromašna i da je prljavo. Ali kad sam vidjela što sve u tom hotelu nude, pomislila sam da uopće ni ne moram ići van njega. Ipak kad sam već dosla tamo, bilo bi glupo ne vidjeti sve što ti se pruža.
 


Tako sam u tih tjedan dana vidjela jako puno zanimljivih stvari od kojih bi kao najzanimljivije sigurno izdvojila odlazak u Saharu i jahanje na devama u gradu Douzu, vratima pustinje. Ludo iskustvo, ali vruće za poluditi, ok još dok si na devama gore, ali kad se uđe malo dublje u pustinju i kad se siđe s deva na taj užareni pijesak, a sav si obučen i zamotan od glave do pete, dođe ti da poludiš i sve to skineš sa sebe. Što naravno ne možeš jer ćeš u sekundi izgoriti kao u pećnici. Sunce je zaista veliki neprijatelj tamo. Isto tako jako je zabavno bilo vidjeti sve te njihove kuće i tu nama nezamislivu arhitekturu, ali to se sve još da shvatiti dok ne dođes do velikih prostranstava polupustinje i kamena gdje izgleda da nema nigdje ničega, a zapravo pod zemljom su izgrađene kuće i to način gradnje koji se nije promjenio od srednjeg vijeka. Znam da čudno zvuči i meni je dok nisam vidjela, zato bolje pogledajte fotke bit će vam sve jasnije. Te obitelji vas puste u kuću i sve vam pokažu, a mi im za uzvrat ostavimo nešto sitnih novaca. Što je najbolje u cijeloj priči, oni tamo dan danas grade hotele na takav način. Bili smo posjetiti jedan takav hotel u kojem se snimao film Star Wars.
                          

Jedan od zabavnijih trenutaka isto tako bilo je putovanje gusarskim brodom na Flamingo otočje. Najsmješnije od svega je što je posada broda obučena u pirate i pričaju savršeno slovenski i hrvatski jezik, ali ne samo da pričaju, već puštaju i pjevaju naše pjesme!! Nažalost, u ovo vrijeme tamo nismo zatekli flamingo ptice, ali bilo je prekrasno okupati se na tim prekrasnim bijelim plažama i jesti njihovu hranu, koja je zaista prefina, iskreno, već dugo nisam jela tako ukusna jela.
                       


Ovo su samo neke od stvari koje sam vidjela i doživjela, da vam sad sve počnem pisati ne bih do sutra dovršila. Naravno, uvijek kad ti je lijepo, vrijeme brzo prolazi, tako je i tih tjedan dana brzo prošlo. Moram priznati da se nikako nisam htjela vratiti nazad, ali čekaju me neke nove obaveze i što je najvaznije ljeto je tek počelo. Još slijedi i odmor na našem prekrasnom Jadranu, a koliko sam sad već pocrnila ne moram vam ni pričati!!
 
Uživajte mi u ljetu, lijepo se okupajte, osunčajte i istulumarite...

Voli vas vaša Sonja
 
sonjakovac @ 00:22 |Komentiraj | Komentari: 42 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 1, 2009
Nemojte misliti da sam vas zapostavila, ali puno je tu obaveza i priprema. Stalno sam na sto strana, trčim gore dolje, napravi ovo napravi ono. Moram priznati da mi je par proteklih tjedana bila ludnica.
Naime, vjerujem da znate kamo idem i za to je potrebna dobra priprema. Ali sad je to sve gotovo i odoh ja dragi moji na selo...
Ha ha bit će to urnebesno!! Nadam se smijehu, suzama, radu, novim poznanstvima - nista nije isključeno!! Ma ja to gledam kao jedan mentalni odmor uz cvrkut ptica i na svježem zraku!! Bez mobitela, bez kompa, nema tv-a i napornih showbiz emisija...
Htjela sam vam se javiti na zadnje pred odlazak. Budite mi dobri i držite mi fige. Sva mi svoja zapažanja i misli pišite, a ja vam se javim čim se vratim na asfalt!!

P U S A
sonjakovac @ 23:08 |Komentiraj | Komentari: 63 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2009
Hej škvadro!!

Evo nas u još jednoj novoj godini. Nadam se da ste se svi lijepo proveselili na dočeku! Moj je bio nešto više penzionerski ove godine, ali nema veze tako sam si sama napravila. Nešto prije dvanaest sati toliko sam se najela domaće hrane, da sam se naprosto zabetonirala, nisam mogla ni plesat, ni skakat, ni zabavljat se, ma ništa, u dva sata sam već bila u krevetu!! Ha ha, kakav početak godine!!!

No bilo kako bilo, ja sam se ipak nabrijavala na nešto veće, nešto što sam planirala već duže vrijeme. Otići u veliki shoping. A koji je grad za shoping bolji od - LONDONA! Da, da i to Londona početkom prvog mjeseca kada su tamo najbolja sniženja. Nisu to bilo kakva sniženja, kao kod nas, kad napišu na izloge – sniženja, a onda kad uđem unutra ono pola toga je jedva sniženo 20 posto, a pola toga uopće nije. Već dugo slušam o tome kako je u Londonu u to vrijeme najbolji shoping, da su sniženja i do 80 posto. Pa sam to morala provjeriti.



Frendica Ana i ja kupile smo si karte preko neta, iz Trsta, Ryan Airom, za vikend. Znači tri dana, ali ako se ne računa put zapravno ispadne jedan cijeli dan. Čist dovoljno za ono što nas je primarno zanimalo, a to je shoping i možda naveče neki izlazak. Jeftine karte, tamo imamo smještaj kod moje prijateljice, sve je trebalo biti jednostavno, ali naravno nikad ne završi tako.
Bile smo zaista uzbuđene zbog tog putovanja, manje zbog Londona, ja sam već dva puta bila tamo i svašta sam vidjela i prošla. Ani je bio prvi put, ali više je tu bilo uzbuđenje jer prvi puta nas dvije idemo negdje i to same. Oba dvije pune entuzijazma za avanturom i obadvije pune straha od vožnje avionom!
I tako je započelo naše malo putovanje puno nestašluka, humora, napetosti i divnih poznanstava.
Prvo je uopće trebalo doći do Trsta. Krenule smo u zoru i busom smo se vozile četiri sata da bi dosle u centar. S tim da aerodrom nije u Trstu već sat i pol udaljen. Tako da smo se nekim lokalnim busićem još do tamo morali nadrndavati. Avion je standardno kasnio i dok smo se dočepali aerodroma u Londonu, već je bilo kasno poslijepodne, ali ni tad još nismo bile u gradu jer je i ovaj aerodrom udaljen od centra sat i pol voznje, pogađate opet busom. E kad smo napokon došle do centra, kratko smo se prošetale, bio je mrak, jako hladno i vukle smo kofere, tako smo se brzo odlučile otić doma, odnosno kod moje prijateljice. Do tamo nam je, do drugog kraja grada trebalo još sat vremena, a šećer na kraju dana, u kojem smo samo putovali, bilo je kad smo čule da ćemo tamo nas dvije spavati zajedno u jednom malom dječjem krevetu na kat!!! Ha ha, to si samo možete zamisliti!

         

Drugi dan je isključivo bio u znaku shopinga. Probudile smo se jako rano i obišle stvarno puno toga. Najbolji dućani su u centru, ali ima ih jako puno tako da smo znale da nam treba cijeli dan da to sve prođemo i da vjerojatno nećemo sve ni stić jer smo si mi zamisle da navečer još idemo i u izlazak.
Što se tiče shopinga, sniženja su stvarno jako dobra, baš onako kako su mi pričali, čak i do 80 posto. Evo npr. kupila sam si jednu dugačku svilenu haljinu za 150 kn, koja je kod nas u Zagrebu u tom istom dućanu na sniženju 300 kn. I takve su usporedbe otprilike. Dan je stvarno bio hladan i mi smo toliko toga prehodale s hrpom teških vrećica, tako da nam je krajem dana već bilo pomalo svega dosta. Ali ipak smo ustrajale u izlasku. Trebalo je sad nakon cijelog dana na nogama, sve te vrećice odnjet doma, istuširat se, pojesti nešto, srediti se i spakirati kofere jer ujutro kad se vratimo iz izlaska, odmah idemo prvo na jedan bus do grada, pa na drugi do aerodroma, pa sve što slijedi. Sjećate se onog divnog rasporeda kad smo dolazile. E da, za to sve treba vremena, a mi smo bile spremne tek u 23 i 30. Sad je opet trebalo doći do grada, a moja frendica nam je saznala da vlakovi ne voze i da jedino imamo bus kojem treba sat vremena do centra. Znači došle bi u grad oko pol jedan u noći, a svi klubovi se zatvaraju u tri sata!! Da, dobro ste procitali - u tri sata! I poslije toga nema više ničega. Nama je to bilo malo čudno jer kod nas klubovi rade do četiri formalno, ali ostaju raditi nekad i do 5-6, a tamo je svugdje fajrunt u 3 i gotovo, nemaš kud neg doma. Tako da smo se ipak odlučile naručit taxi, one neke njihove jeftinije taksije na čijim autima uopće ni ne piše taxi, za 150 kn, 20 min vožnje do centra.

           

Vozač je bio baš simpa, afroamerikanac, nije puno pričao niti nas gnjavio. Ja sam ga na kraju tražila broj, u slučaju da ćemo ga zvati da nas vozi i nazad.
E sad smo napokon bile u gradu, imamo samo 3 sata za zabavu prije fajrunta i zapravo ne baš puno funti u džepu. Ipak smo mi dvije cure koje su cijeli dan prije toga shopingirale. Još popodne smo odabrale klub na Picadilyu u koji ćemo ići i činio se ok, sve smo se raspitale i izgledao je jako fensi izvana. Za upad smo morale dati još deset funti, to je oko 80 kn. Ali dobro mislile smo si da se za to isplati dati, za takav elitni klub u centru Londona.
Kad smo mi ušle unutra, ljudi moji dragi, to je bilo nešto prestrasno. Unutra na tri flora, sve sami balavci i koji zalutali turist poput nas. 8 c ima pijanku, sve zaudara po znoju, pijana dječurlija tetura po stepenicama gore dolje...
Ako ste ikada mislili da ste imali najgori izlazak u životu, tu sam ja da vas utješim i kažem vam da gore od ovog - niste nikada doživjeli!!
Bile smo tamo, sve skupa nekih 7 i pol minuta i otišle van iz klub, za čiji upad smo dale fine pare.
Ok, kud sad?!? Raspoloženje nam se toliko srozalo da naprosto nismo znale kud bi same sa sobom. Ne znamo ni jedan drugi klub, sve da i negdje nešto nađemo, više nemamo novca za upad, a pogotovo da opet platim upad i za sekundu izađem van jer je unutra nepodnošljivo. Uostalom još smo si taman sačuvale za taxi jer nismo znale niti gdje stoje busevi za naš kvart.
I tako pomirene s činjenicom da nam je sve propalo i da jedino što još imamo je za taxi nazad do doma. Uzimamo telefon, na njemu imamo 40 kn i zovemo taxista na njegov engleski broj. Taman što smo ga dobile i objasnile mu tko smo i gdje da dođe po nas i za koliko on može biti tu..... tu.. tu..tu.. Pojelo nam svih 40 kn i ostale smo bez lipe na telefonu. Drugi nismo imale, u klubove te nitko neće pusti bez upada, a ni taxija nemamo. Mogle smo uzeti one prave taxije s ceste, ali za te nismo imale dosta love jer su duplo skuplji.
I tako nam nije ostalo nista drugo nego hodati po cesti da bi se barem malo zgrijale. Bilo je užasno hladno, -10 negdje, već smo lagano postale živčane od svega, ali i lagani strah nas je napao. Na sreću, te glavne ulice u centru su dobro osvjetljene i ima hrpa ljudi na cesti, kao po danu, tako da barem nije izgledalo opasno.
Kako smo hodale gore dolje, smišljajući šta ćemo sada, zaustavljali su nas likovi koji te kao po cesti nagovaraju na razne klubove Ok, gdje ste bili kad smo vas trebali i imali još para za tako šta!!?? Malo su bili naporni, ali to nam je bila prilika da nekog nažicamo mobitel da nam nazovu našeg taksistu da dođe po nas. Naravno nitko nije bio oduševljen dok se nije pojavio on. Crni anđeo!! Tako smo ga iz milja nazvale, crni jer je afroamerikanac i anđeo zato sto nas je čovjek stvarno spasio. Nazvao je našeg taksistu i dogovorio sve, gdje i kad će doći po nas. Jedina loša vijest bila je da će taksist moć po nas tek za sat vremena, odnosno u 3 sata, jer ima druge vožnje na drugim krajevima grada. Meni je automatski pao mrak na oči. Pa zar može gore od ovoga, kud smo već smrznute još moramo sat vremena stajat na toj hladnoći. Nakon sat vremena čekanja, i zadobitih ozeblina trećeg stupnja (!?) našeg taksista nije bilo ni za lijeka!! Eto odgovora na moje pitanje - uvijek može gore. Bile smo toliko promrzle i jadne da smo bile na rubu plača.
U tom trenu nam je jedna divna cura (btw afroamerikanka) posudila mobitel da nazovemo taksista i pitamo ga dolazi li uopće. Da bi nam on rekao da kasni malo i da ga evo za 10 min.
U redu, ako smo ovo sve izdržale, valjda možemo jos 10 min.
Za 10 min. Opet ni traga ni glasa od našeg taksista, ali vratio se naš "prijatelj" - crni anđeo!! Našao nas je točno tamo gdje nas je i ostavio prije sat i deset mina. Čovjek se od doma vratio samo zato jer ga je taksist zvao na njegov mobitel da mu kaže da nas ne može naći i da mu je taj broj ostao u mobitelu kad ga je ovaj zvao.
Naime naš taksist je krivo shvatio gdje ga mi čekamo i otišao na neko drugo mjesto, otprilike 15 mina od tamo gdje smo ga mi čekale. Crni anđeo nas je otpratio do tamo, tako da smo još morale i pješačiti da bismo napokon ušle u nešto toplo. Kad smo napokon ugledale taksista u pola 4 ujutro, mislila sam da su se otvorila vrata raja!!! Agonija je napokon zavrsila. Kad smo dosle doma, zamotale smo se u poplune i deke da se barem malo zgrijemo i vratimo u život.
Za dva sata smo morale krenuti nazad na put. Onako neispavane i iscrpljene morale smo opet prelaziti sav onaj isti put nazad. Ako ste mislili da je sve prošli dobro, gadno ste u zabludi. Skoro smo zakasnile na avion, samo zato jer smo se previše zadržale na aerodromu u bescarinskoj zoni i nismo znale da toliko moramo proći da bi došle do gatea. Ušle smo u zadnji tren, zadnje, ali sva sreća ipak jesmo. Poslije toga nam je u Trstu pobjegao bus. Nismo mi bile krive ovog puta nego je bus otišao 5 min ranije neg je trebao. Tako da smo još sat i pol čekale na užasnom, malom i neuglednom autobusnom kolodvoru u Trstu. Našoj izbezumljenosti nije bilo kraja, pitale smo se sto puta, kako nam se to sve dogodilo i raspravljale naglas kako smo prave pehistice. U tom trenutku, našeg glasnog jadikovanja u naš razgovor se ubacila jedna žena koja nas je slušala. Ispričala nam je svoju užasnu priču, šta se njoj upravo desilo i s kakvog putovanja iz Indije se vratila. Mogu vam samo reći da nakon što smo čule njezinu priču, naše nedaće činile su se toliko nebitne i malene. Mogle smo napokon u miru završiti putovanje sa saznanjem da nismo najveće pehistice na svijetu.

          

E da, iz svakog iskustva se treba izvući neka pouka. Tako smo mi iz ovog iskustva definitivo zaključile da na svijetu još uvijek postoji dobrih ljudi koji su spremni pomoći nekome u nevolji (pogotovo onih obojenih ljudi ha, ha, ha)
A ono što vi možete naučiti iz naše avanture je da se uvijek dobro raspitate kud da idete u izlazak, ako imate nekoga u stranoj zemlji, da vas vodi na provjerena mjesta ili netko da vam da dobre preporuke. I naravno, uvijek imajte više novaca u džepu za svaki slučaj, zlu ne trebalo! Ne treba baš sve potrošiti na shoping. ;)

Ljubim vas
sonjakovac @ 12:44 |Komentiraj | Komentari: 40 | Prikaži komentare
utorak, prosinac 30, 2008
Najdraži moji!

Prolazi nam još jedna godina! Za mene je zaista bila burna i
uspješnija nego ikad. Bilo je tu snimanje "Zauvijek susjeda", nakon
toga sam snimila svoj prvi singl "Više nisi moj" i video spot za isti
taj singl. Nakon toga sam ponovno dobila glavnu ulogu u novom
projektu, hrvatskoj verziji "Bračnih voda" pripala mi je čast glumiti
hrvatsku Kelly Bundy. Radi te uloge ošišala sam i svoju dugu kosu koja
je praktički bila moj zaštitni znak. Bilo je tu također divnih
događanja i poznanstava, druženja sa svojim fanovima, te naravno to
nikako ne smijem zaboraviti, postala sam indexova blogerica i zbližila
se sa svima Vama!  Aaaah sad kad se svega
toga sjetim imam osjećaj kao da je bilo jučer! To
vrijeme nevjerojatno brzo
prolazi, ali ja se veselim
isčekivanju što nam donosi
nova 2009. godina.

Vjerujem da je i Vama ova godina bila prekrasna, a ja Vam svima od srca
u Novoj želim još više ljubavi, zdravlja, sreće, prijateljstva, sexa,
novaca, poslova, položenih ispita, putovanja, pijanki i naravno što
bolji rejting Vašeg bloga... ha ha

Do nagodine... Velika pusa
Voli Vas Vaša Sonja
sonjakovac @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 48 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.